MARINA GORETA*[1]

FILOZOFSKI FAKULTET, ZAGREB

LIRSKI INZULARNI IDEOLOGEMI HRVATSKE OTOČKE ARKADIJE**[2]

This paper analyses lyrical works written in verse and prose, emerged in the 2nd half of the 20th century. Those were turbulent times which required certain escapes to isolated areas and playing with reality and post-war everyday life. Works of Dalmatian authors were mainly interpreted, mostly those of the Croatia rediviva laureate Jakša Fiamengo, whose opus is the most ample of all; Siniša Vuković, whose world is immersed in dithyrambs of Brač; Dobrila Franteović Kuzmić whose works reflect fragmentary memories of childhood and the experience of Korčula; and Andriana Škunca who always finds a way to return to the topos of Pag. Literary subjects are deeply immersed in the delimited space they sing about where they resemble Šenoa`s Croat, a warm-hearted giant. In works of the aforementioned authors, there is a certain sense of otherness, alterity, and the attempt to bridge the distance by transferring into past, thus the time they sing about speaks of idealised or diabolised past, alienated present and possible future showing through the crevices of the experienced. The space these works encompass is limited to the toponyms of insular places, although thematically and suggestively they surpass them. Attempting to master over time, as they master over space, they collect debris of memories safeguarding them for some better times. They describe the world of their island and childhood, the world attracting us with colours, aromas and vistas. Basic forms used by the aforementioned authors belong to lyricism; however, in most cases we find narration in verses which does not follow metric patterns.

Keywords: Arcadia, escape, otherness, ideologemes, island

Uvod

Mediteran označava područje oko Sredozemnog mora, sâmo Sredozemno more i sve njegove otoke. Zemlje koje gravitiraju ovom području nazivaju se mediteranskima iako neke od njih tek dijelom dodiruju njegovu obalu. Riječ je ipak više o povijesnom i kulturološkom pripadanju, a ne samo o geografskom.

Rimljani su ga nazivali Mare Nostrum (Naše more) i Mare Internum (Unutrašnje more), a etimologija sredozemlja već nam nudi konverziju. Umjesto mora, navodi zemlju, što Mediteran i jest (latinski - medius – srednji; terra – zemlja) more u središtu kopna odnosno „Mediteran jest insula - otok mora u oceanu kopna.“

Već se od Anaksimandra ekumena dijelila na sjevernu i južnu polovicu (Europu i Aziju), a vodeni jarak u središtu svijeta jest Sredozemno more. Međutim, s vremenom, od središta svijeta, postajalo je marginom o čijoj su sudbini odlučivali kopnisti daleki obalama koje su puštali da okopne.

Značaj Mediterana mijenjao se u vremenu, no svijest o promjenama izostajala je u njemu samome. Mnogi su ga svodili na prošlost, no od divljenja slavnoj prošlosti nije imao mnogo koristi, on treba živjeti sada, za sutra. Dosljedan sebi, odupirao se racionalizmu, i zaodijevao ponuđenim ideologemima i mitologemima. Iskrivljenja svijesti, predrasude, obmane i dogme rađali su se daleko od njega samoga.

Mediteran nikada nije bio Držićeva Stara Indija, a ponajmanje u 20. stoljeću u kojem se često i jedino prikazuje kroz simpatičnu kartolinu sa škoja. Teško je doživjeti cjelovitim prostor u kojem proturječja ne vode uvijek dijaloge, a kako prostor odražava i one koji ga nastanjuju, upravo takve su i individue koje na ovom prostoru obitavaju. Danas je Mediteran mitologem kolektivne europske nostalgije za izgubljenim zavičajem što potvrđuje fenomen pokreta turističkih masa prema obalama koje privlači prirodnom ljepotom i bogatim kulturnim i povijesnim nasljeđem.

Ideja Mediterana i sam Mediteran teško su se usklađivali, a upravo je Jadran mikrokozmos mediteranskoga svijeta. Jadranski levantinci[3], odnosno žitelji mediteranskih zemalja istočno od Italije, nastanili su prostor današnje Hrvatske, prostor koji velikim dijelom otvara upravo morska veduta čija površina nije zanemariva i doseže zamalo pa trećinu ukupne površine Republike. Upravo Jadransko more bilo je ono koje je stoljećima omogućavalo ugodno bivanje i predstavljalo skrovitu Arkadiju i pribježište mnogima koji su se otuđili od napučena kopna, ali je ujedno i odnosilo sudbine i bilo mjesto na kojem su se sukobljavali identiteti mediteranskih naroda.

Identitet bića na jadranskim obalama, često se stvarao u procjepima, stoga su bila prisiljena utjecati se ideologijama koje su im pribavljale perspektivu uz koju se svijet može razumjeti i protumačiti, a djelovale su kohezivno, nudeći ujedinjujuće vrijednosti. U korijenu riječi ideologija (grčki - idéa – ideja; lógos - znanost) krije se ideja koja je temelj ontološke stvarnosti, i, po Kantu, praslika uporabe razuma. Ona je vječno proizvođenje, što znači da neće prestati generirati ideologeme kako bi se dogmama, bez kritičkoga provjeravanja, približila idealnim uzorima. Da je riječ o ideologijama ukazuju na to činjenice o vlastitim prezentacijama kao univerzalnima uz istovremena kritička i iskrivljena predstavljanja drugih ideoloških koncepcija. Jedino što nudi oslobođenje jest mannheimska sociologija znanja koja nalaže da kritički promatramo, ne samo protivnička stajališta nego načelno sva, pa i vlastita.

Put otokom ili vremenom

Andriana Škuncarođena je u Bjelovaru,9. ožujka1944. Obitelj joj je podrijetlom izNovaljenaotoku Pagu, gdje je i ona provela djetinjstvo. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je kroatistiku i komparativnu književnost. Pag i Novalja mjesta su njenoga povratka - upjesmama ifotografijama. Objavila je niz knjiga pjesama: Do neba bijelo, (1969.) Kratka sjena podneva, (1973.) Pomaci, tišine, (1981.) Napuštena mjesta, (1985.) Druga strana zrcala, (1988.) Korijen zid kutija, (1992.) Zeleni prah, (1994.).

Ponirući u svijet autorice neće nas dočekati stereotip otočke ljetne idile i turističkoga dokoličarenja. Paški campo visivo koji se otvara pred nama omeđen je hladnim bojama mora i neba, plavom i modrom, te dvjema nebojama, crnom i bijelom. Hladnim bojama pridružuje otočku zimu koja, poput Zoranićeve djevojke Bure, prodire do kostiju. Kreće od motiva bijeloga kamenja, preko žilavih ovaca do krševitog otoka. Kamenje koje autorica opisuje je slobodno, bijelo, izgriženo od soli, kuće su otporno poredane, a težaci umorni. Međutim, vedute ubrzo završavaju kratkim zimskim danima i nokturalnim mrakom, slikom smrti koja redom kuće oduzima.

Lirski subjekt proustovski pokušava zadržati slike koje hlape kako bi prošlošću dogradio sadašnjost. No, uz izmaknuto vrijeme i prostori polako izmiču. „...Nekoje nam stvari izmaknu iz života kao da nikada nisu postojale. Ostanu istom napori da se skupe obrisi, prisjećaji što udahnjuju zbiljnost. ...“ (Škunca, 1981, str. 15) da bi na kraju zaključila „…put otokom ili vremenom //…svejedno ...„.

Otok koji autorica opisuje opustošen je, nenapučen, prazan, njegove staze su zarasle, po svemu tiho naliježe prašina. Ako u njemu netko i boravi, to su zazujane muhe i sinestezični krikovi lastavica koje crno ćurliču. Akustikom bure koja zavija i prodire do kostiju stvara ambijent u kojem jedino što upozorava na čovjeka jest funeralna zdravomarija. Neprijatnoj akustici pridružuju se slike bezljudskih, beživotnih zidova koji ispuštaju guštere. Brodovi su rasutih rebara, čeznu za plovidbom, jarboli drhture, kormila su ukočena, mreže smrznute, a umjesto cjelovite slike prirode, javlja se pukotina, fraktura, uočljiva i u slici smrznutih panjeva.

U mrklim noćima, bez odraza svjetiljke, kao da se javljaju nizovi bljeskova sjećanja, a neprekinutu misao cjepka pamćenje. Zabrinuto postavlja pitanja koja i grafički izdvaja bjelinom „Koliki su već otišli?“ te zaključuje rezignirano „…odlaze …svi … „ (Škunca, 1985, str. 85).

Prikazani prostor ipak je nastanjen onim najizdržljivijima koji usprkos svemu ustraju. To su flora i fauna kamenjara, drača, ovce izranjenih papaka čiji je sir otvrdnuo, sir s okusom pelina i usoljena riba. Prikazanom opustjelom, napuklom krajoliku, odgovara i forma u kojoj se autorica izražava. Pjesme su rascjepkane, strofične, a kratki stihovi odzvanjaju poput jeke, nošeni snažnim zapusima raspoloženja.

Lirski subjekt posjećujući mjesta djetinjstva pokušava objasniti potrebu za prošlošću s kojom više nije toliko bliska. Ona pronalazi davno preminule žitelje, ne rodbinu ni pradjedove. Jedino što s prozora vidi jesu staro groblje i paučina ... te spoznaje da ogledalo i utvare nisu jedino što je uznemiruje.

Personificirana smrt jedna je od osnovnih tema. Ona redom kuće oduzima i vidljiva je na svakom koraku. Posvuda su ostaci ribljih ljusaka, napuklih zidova i groblja koji opstaju usprkos razornoj moći vremena i svjedoče o nekadašnjem životu.

U kratkim tekstovima lirske proze interpunkcija više ne izostaje, a autorica promišlja vlastitu egzistenciju „Pišući pokušavam pomaknuti riječi, ... rastaviti ih i ponovno prikupiti.“ Shvaća da fizičkim obilascima neće naći ono što traži te da joj preostaje samo riječ za kronotopsku transportaciju „... Riječ približava sve što je daleko. ... Olovka za sobom ostavlja miris šume, smolu, dio putovanja, ...“ (Škunca, 1988, str. 105), a da je papir zid o koji se oslanja.

Invokacija transcedencije

Dobrila Franetović Kuzmić rođena je 1938. u Veloj Luci na Korčuli. U svom književnom stvaralaštvu oslanja se na prošlost koja je obilježena dijalektalnim izričajem, preciznije, čakavskim narječjem. Autorica se izražava u prvom licu, te se kronološki vraća djetinjstvu od kojega nikada i nije otišla jer škoji njeni gredu za njom. Za mjesto radnje odabire otok, ali ni ovaj put nije riječ o Arkadiji u koju bi čovjek rado stupio. Otok je prikazan poput dobrijana koji se krije u nokturalnom ambijentu i na kojega nasrću furešti, ali ne turisti, već vojnici “a vanka //Vanka su Nijemci,/ Taljonci, štuke i puške/ i ča jo znon/ kojin još vrog.“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 8) Gotički ugođaj ostvaruje gradacijom noći koja završava u apsolutnom superlativu „... Šterika je izgorila. / / Nuoć je. / Čorno nuoć/ u konobi je / još čarnijo.// Čudo od noći ....“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 8) i zna da bi „Po noći tribalo/spat/ i ne bi tribalo/ mislit. Noć je crna/ sama po sebi„ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 40) no ne uspijeva se uvijek othrvati demonima. Otok ne nudi ugodu, već neimaštinu i molitvu koja postaje jedini spas usamljenom pojedincu.

Lirski subjekt kao da priziva sadašnjost da se konačno suoči s prošlošću koja se manifestira u tjelesnim promjenama izazvanima strahom „Stroh rijeste u meni/garlo je suho/parsti studeni/ a oči iskočile„ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 40) No, jedino preostaje, uhodana igra kojoj su mnogi žitelji ovih prostora pribjegavali, a to je ignoriranje zbilje i invokacija transcedencije “Ma,/ zatvor uši! ... / Ne smi se plakot/ ne smi se vikat./ A kantat? / Bože sačuvoj!// Oče naš, koji jesi ...“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 40).

Za razliku od eksterijera koje u svojoj lirici prikazuje autorica Andriana Škunca, Dobrila Franetović Kuzmić usmjerenija je na zatvorene prostore. Prisjećajući se djetinjstva iskazuje empatiju prema minulom vremenu i otkriva da i oskudica na materinjem jeziku slađe zvuči te gustativno manipulira vremenom „Svaki rođendan/ bila je turta/ i prošek// … Ovega puta/ je bila na pjatu/ salota/ bez ujo/ bez soli/ bez kvasine/ I ni bi prošek.“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 18).

Među spomenutim blagom krije se i jedan od autorici najdragocjenijih predmeta, „bambola ... Imala son bambolu/ lipu žutu/ od kaučuka. /Čudo mi je bila droga.“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 19).

U pjesmama pisanima standardnim jezikom i dalje su dominantni kratki, nerimovani stihovi s oskudnom interpunkcijom. Međutim, tematika pjesama ne promišlja više djetinjstvo i pacifizam. Okreće se refleksivnim temama u kojima se propituju vječni ljudski nemiri i pokušava doseći sreća. „Sve više mislim, / sreća postoji/ samo u genitivu/ kao sintagma/ 'trenutak sreće'“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 39). Egzistencijalnoj tematici teško se oduprijeti, više ne pomaže ni molitva, stoga lirski subjekt skloništa pronalazi u riječima „Pred blagdane/ sjene nadiru/ i traže svoje mjesto./ Grunu potisnuta sjećanja, /duša se puni tjeskobom, …./kad sjene nadiru/ bezdani se otvaraju, …./ Kad sjene nadiru/ i zaprijete prsnućem,/ preobražena u amebu/ tražim sklonište/ u vlastitom autizmu“. (Franetović Kuzmić, 2004, str. 49).

Otočka razglednica

Pjesnik, skladatelj, dirigent, kritičar i publicist Bračanin Siniša Vuković donosi nam potpuno drugačiju otočku vizuru. Objavio je nekoliko zbirki poezije:Diladur(2001.), Kartulina sa škoja(2002.),Lumin pril tabernakulon(2003.),Kvoška i piplići(2006.) iPetrada (2007.) čiji naslovi već daju naslutiti pastoralno inzularno ozračje. Lirski subjekt nalazi se na škoju okupanom suncem, koji je, kako je uočio Joško Božanić, sačuvao arhetipske oblike življenja i jezik kao kultni predmet. Pjesme su popraćene datacijom i mjestom u kojem su zapisane, a prostori o kojima autor progovara selaškim govorom ispunjeni su životom. Autor kao da nam šalje kartulinu sa škoja na kojoj se nalaze arkadijski prostori ispunjeni crikvama, kaićima, pivcima, sivcima, verdurom, salpama, ciplima, šparima i fratrima i kojem pogled bježi na opuštene kupačice koje u ljetnoj žegi dokoličare i „kupadu se brez ređipeta“ (Vuković, 2002, str. 73).U talijanskim sonetima s ukrštenom rimom, osim otočke tematike i opisa pejzaža, zamjetljiva je i petrarkistička tematika „... falidu mi tvoje oči, obrazi … i oganj mi se u srcu zapali ...“ (Vuković, 2002, str. 32).

Njegov otok ne odgovara etimologiji riječi u kojoj se krije izoliranost, otuđenost prostora i pojedinaca. Riječ je o prostoru koji opsjedaju došljaci i koji postaje prenapučen. Lirski subjekt osjetljiv je na promjene koje nastupaju u zavičaju njegova djetinjstva „Izlizala se predika kroz vike/virnen puku čavli su se zabili/ u uši sa oltara.../Oficij se u novine pritvori „ (Vuković, 2002, str. 49). i na došljake koji polako napučuju njegov pastoralni svijet „Došlo vrime kal domaćih/judih nima ni za lika/ …Ni u crikvu ne moreš poć/ jerbo i tamo je furešt; …“ (Vuković, 2002, str. 43). Referento vrijeme pjesama je sadašnjost, a kronološki bjegovi u opustjele ili idealizirane prostore prošlosti ili pak budućnosti nisu zamjetljivi.

Pred svemirom mora

Jakša Fiamengo poznati je kulturni radnik, autor mnogih zbirki pjesama, a neke od njih su Svjetiljka radosnog moreplovca, Kutija Gaja Utija, Zemlja od vremena, Morsko i druga mora, Svetog Duje anđeli, More vedrine, Mudri od mora, Rođenje zavičaja, Anima gemela, Sonetno petoknjižje, Svjetleća tijela, čiji naslovi najavljuju i autorove preokupacije. Rođeni Višanin, unatoč čestim izbivanjima s otoka, uvijek mu se vraća jer kako kaže „Sve druge sredine osobno sam izabrao, a Komiža je izabrala mene.“ Autor usmjeruje pažnju prema krunskom elementu mediteranskoga krajolika, prema moru, opsesivnom, sakralnom i nesavladivom. No usred navedenog empedoklovskog elementa krije se još jedan od iznimne važnosti - ustrajna obala na koju baca konope mirnoće i vezuje svoj brod.

U pjesmama često nedostaje interpunkcije, a stih je narativan i uglavnom nerimovan. Riječ je najčešće o 11-ercima, 13-ercima i 17-ercima koji stvaraju spokojnu atmosferu i zvuče kao da su građeni na ritmiziranim jedinicama uzdisaja te često već i svojim oblikom, odnosno grafičkim rasporedom, sugeriraju tematiku pjesme.

Najznačajniji element od kojega je satkan njegov svijet izražen je u imenici more koja „može da ljulja, ljulja kao majka ..“. (Fiamengo, 1996, str. 9) „... more je ta žena za koju sam vezan/ kao brod sa rivom…“ (Fiamengo, 2007, str. 35). Usprkos pozitivnim konotacijama vezanima uz more i mora, ono može biti i izvor nelagode „more nas žulja „ (Fiamengo, 1996, str. 105), „... More je ta krupna zvijer, ja ne znam veću;/ Diše pored mene, u stopu me prati,/ Ode na pučinu pa se opet vrati ...“ (Fiamengo, 2007, str. 35). U zbirci More koje jesi, pjesme se poput mora prelijevaju jedna u drugu, te se cijela zbirka doima poput jednog velikog mora, odnosno jedne pjesme. Ono priziva razna značenja, te poput Pupačićevog mora i ono iz singulara prerasta u plural. Njegovo jedinstvo satkano je od brojnih mora „more koje me krivi za svako moje pogrešno more“ (Fiamengo, 1996, str. 22) „more što me spaja s nekim drugim morem ... živi sa mnom u izobilju ili trpi moju glad ... srodno sa mnom u svakoj mojoj riječi ... koje je sve češće tužno ... izgubljeno po pučini …dobro more“ (Fiamengo, 1996, str. 23) „... kao da traži neko srodno more/ ... neke srodne misli ...“ (Fiamengo, 1996, str. 26). Promatrajući more i misleći o morima, autor neprestano stiže do linije razgraničenja, kontradikcija koje se ponekad sudaraju, a pokatkad oplahuju jedna drugu: more i obala, more i nebo. More koje se dodiruje s ovozemaljskim i završava u dodiru s transcedentalnim „... nebo i more se motre i jedno od drugog/ posuđuju boju…/ uporno se motre ...to more što svaki čas na obalu istrčava“ (Fiamengo, 1996, str. 25). Dolazi do spoznaje da su otok, skrućeno more, i more nerazdvojivi „Kad se kaže otok kaže se i more, /I hridi i pjena – kaže se riječ cijela/ Od zemlje i vode, od duše i tijela“ (Fiamengo, 2008, str. 152). Pita se gdje počinje otok, a gdje završava, te spoznaje da su ishodišna i završna točka i točka jedno, a da se razlika nalazi samo u oku promatrača.